Mons. Vlado Košić, biskup sisački:

BOŽIĆNA ČESTITKA

            Božić koji se slavi već više od dva tisućljeća znak je novosti koja se dogodila rođenjem Isusa u Betlehemu. Isus, zvan Nazarećanin, došao je na svijet u – mogli bismo reći – jednoj zabiti, u rimskoj provinciji Palestini koja svakako nije bila nikakav centar ondašnjega svijeta. Bio je to Rim i glavni gradovi njegovih pokrajina. I Sisak (Siscia), grad koji je 35.godine prije Isusova rođenja podigao Oktavijan, poslije – kad je postao car – prozvan August, bijaše jedan od važnijih gradova carstva. U Palestini je dakako to bio u prvom redu Jeruzalem, ali mala mjesta kao Nazaret i osobito Betlehem nisu bila značajna središta. I ne samo to da se Isus rodio u dalekom malom mjestu rimske provincije, nego je rođen u Betlehemu u jednoj pastirskoj nastambi, štoviše u štali, budući da je u gradu Betlehemu bilo u to vrijeme mnogo ljudi, koji su po naredbi cara Augusta došli na popis stanovništva u Davidov grad (usp. Lk 2,1-5). Ta činjenica s jedne strane govori o tome da stanovnici Betlehema tada nisu bili gostoljubivi prema strancima ili da su barem bili oprezni i stoga Marija i Josip nisu našli prenoćište ni pod kojim drugim krovom nego baš u pastirskoj štali – „jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu“ (Lk 2,7), a s druge strane to odbijanje svete nazaretske obitelji znak je da židovski narod u Isusu nije prepoznao Mesiju, tako da evanđelist Ivan to tumači riječima: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ (Iv 1,11). No, to otvara perspektivu univerzalizma, naime da Mesija i nije došao samo židovskom narodu, nego svim narodima, čitavom čovječanstvu. Još dublje, kršćansko shvaćanje tog načina kako je Krist (a to je grčki prijevod hebrejskog pojma Mesija) došao na ovaj svijet, dakle, svim ljudima jest u njemu prepoznavanje znaka da je njegovo posvemašnje poniženje (usp. Fil 2,6) prihvaćanje ne samo skromnih nego štoviše siromašnih i – mogli bismo reći – najbjednijih uvjeta ljudskog života. Dolazeći u malo nepoznato mjesto, rodivši se u štali, položen u jasle među životinje, Isus Krist pokazuje svu Božju veličinu ljubavi koja se ne mjeri nikojim zemaljskim mjerilima sjaja i veličine, nego samo duhovnim mjerilima ljubavi. Što je ljudima veliko i važno, to je Bogu nevažno. „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16,7). U takvom shvaćanju otajstva Kristova rođenja i mi slavimo ovogodišnji blagdan Božića. Možda u vremenima neimaštine i velikih socijalnih problema u kojima se nalazi naš narod i mi bolje razumijemo što Isus želi reći svima nama svojim rođenjem. Naš život ljudski nije vrijedan po tome koliko posjedujemo niti što smo u ljudskim očima. Veličina nije u slavi i bogatstvu, već u priprostosti srca i veličini duhovnog bogatstva kojim se trebamo obogaćivati. A to je moguće ako se i mi znamo, s Kristom i poput njega, poniziti, uputiti drugima u susret, žrtvovati se za ljude, gledajući ih s ljubavlju kao svoju braću i sestre. Božić je na poseban način blagdan obitelji jer nas okuplja u našim domovima da dublje osjetimo koliko smo upućeni jedni na druge, da izrazimo svoju zahvalnost našim najmilijima i da ih obdarimo ne toliko nekim vrijednim materijalnim darovima nego prvenstveno našom pažnjom, darom samih sebe.

            Neka vam je svima, dragi prijatelji, dragi vjernici i ljudi dobre volje, slavitelji Božića, radost u srcu i mir u duši! Neka vas dolazak Krista ispuni poniznošću i željom da služite svojim najbližima, da budete svima poslužitelji Kristova dara spasenja, dobre volje, ljubavi i mira među ljudima! Bila vam s čestitim Božićem sretna i blagoslovljena nova 2011. godina!