Siščani Marijan Crtalić i Marko Tadić dobitnici su nagrada na natječaju T-HT i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Crtalić je osvojio drugu nagradu za svoj rad “Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara” i 70.000,00 kuna, dok je Tadić osvojio treću nagradu za rad “I speak thrue Things” i dobio 65.000,00 kuna! Dobitnicima su nagrade uručene u petak, 26. ožujka, u Muzeju suvremene umjetnosti. O nagrađenima je odlučivalo sedmeročlano međunarodno stručno povjerenstvo koje je od 232 prijavljena rada na natječaju, odabralo 40 djela za izložbu i potom u samom postavu odlučilo koji će radovi biti otkupljeni za zbirku T-HT-a unutar umjetničkog fundusa MSU-a.
Siščanima nagrade nisu novost, naime, drugonagrađeni Marijan Crtalić već je ranije bio nagrađivan, pa je tako 2000. godine osvojio nagradu na 1. Salonu mladih u Sisku, 26. Salonu mladih u Zagrebu 2001. i nagradu AICA na 36. Zagrebačkom salonu, 2002. godine. Trećeplasirani Marko Tadić završio je ‘Academia di Belle Arti’ u Firenci. Prije dvije godine dobitnik je nagrade Radoslav Putar, nagrade za crtež na Salonu mladih 2006., te nekoliko prvih nagrada na Salonu mladih u Sisku.
Obrazloženje žirija za nagrađene Siščane:
2. NAGRADA – Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara
Marijan Crtalić približava promatraču atmosferu socijalističkog zanosa, arhivirajući i interpretirajući ono što se proizvodilo u željezari i njezinoj umjetničkoj koloniji u Sisku, inače rodnom gradu umjetnika. U filmu „Industrijski raj“ intervjuira radnike koji svjedoče o povijesnom iskustvu – vremenu nastanka skulptura u umjetničkoj koloniji i vremenu danas. Umjetnik okuplja na jednom mjestu dokumentarni materijal (arhivske fotografije, izresci iz novina, dokumenti), sučeljavajući ga s aktualnim trenutkom, predstavljenim fotografijom, dizajnom i videom. Crtalić ne optužuje, on radije spaja kvalitetu kreativnosti kao prateću kategoriju samoupravnog socijalizma i kreativnost u umjetičkom smislu. S druge strane, ne osporava učinak ideologije koja za sobom ostavlja trag: kao napušten pogon, ali i kao korodiranu željeznu skulpturu. Umjetnik artikulira potrebu afirmiranja očuvanja kulturne baštine, bez obzira na ideološki kontekst.
3. NAGRADA – I speak true things, 2009., stop animacija (6 min), dvadeset crteža na zemljopisnim kartama, drvena instalacija (300×150×250 cm)
Ambijentalnom instalacijom koju čine zemljopisne karte, drveni objekt i animacija, Marko Tadić govori o vječnoj potrazi za mitskim ‘otokom’. Tadićev rad estetski je visoko artikulirana tvorevina koja upućuje na neograničenost kreativnog umijeća, ali istodobno sažima u sebi i moguće društvene, političke i kulturne sastavnice našega doba i proteklih epoha. Dodajući drvenoj instalaciji – simulaciji kućice na nađenom otoku, napravljenoj od naplavina drvenih dasaka, svježu zemlje i mahovinu, Tadić situaciju dovodi do apsurda. U muzejskom prostoru moguće je rekonstruirati mitsku situaciju traženja i, paradoksalno, nalaženja izgubljenog otoka, ali tako da ostaje tajnom kako je to postignuto i kome je potraga, osim samome umjetniku, moguća. Inovativno u Tadićevu radu jest iznimno kreativno posredovanje ideje mogućeg, interpretacija crteža u dva medija: na dokumentarnim podlogama-kartama i u animiranom filmu.